Aleksandar Vučić u Skupštini: Novi početak posle 14 godina vlasti
Aleksandar Vučić, Ana Brnabić, Miloš Vučević Konstitutivna sednica 15. saziva Skupštine Srbije / Dimitrije Vasiljevic / Alamy / Profimedia
Drugog dana konstitutivne sednice u Dom Narodne skupštine ulazi se na strpljenje. Redovi počinju još na ulazu, a ispred pulta za preuzimanje novinarskih akreditacija gužva je tolika da iskusni skupštinski hroničari poput Dunje Ranković i Mladena Savatovića u neverici vrte glavom. Toliko kamera, mikrofona i beležnica ovaj hol ne pamti. Kao da nijedna redakcija nije htela da propusti zvanični ispraćaj jednog autokratskog režima. Posle 14 godina čekanja.
Oglas
A dojučerašnji gospodari ovog zdanja, ljudi koji su nam godinama s ekrana bahato dobacivali ono čuveno “pa šta”, danas kroz taj isti hol klize poput duhova. Nečujni, spuštenih pogleda, trude se da ne privuku pažnju dok slede vođu koji skupštinsku govornicu od juče koristi kao grupnu terapiju. On je pre svih seo u klupu. Sedi i čeka, oslonio je glavu na ruku pod teretom sopstvene važnosti na koju više niko ne obraća pažnju.
Na samom ulazu, kod KD vrata i skenera, u redu stoje Marija Zdravković i Danijela Nikolić, koju iz ranijih saziva pamtimo kao Vujičić. Bivša perjanica G17 plus i URS-a, dakle deo one iste “žute bande” koju je naprednjačka propaganda godinama predstavljala kao najveće zlo, pre nego što ju je istom brzinom uvezla u svoje redove, prebacila na Srpsku listu, a evo sada i u skupštinske klupe. Ispred njih svoj red čeka njihov poslanički kolega Milimir Vujadinović.
Obrati im se sa “devojke”, pa mu njih dve s leđa dobace da je vidno smršao. Poslanik Vujadinović ponosno odgovara da ozbiljno trenira. I jeste u pravu: u ovo vreme bežanije dobra kondicija je jedini siguran kapital.
Kod stola za upisivanje poslanika pravi se čep. Kamere su zbijene oko Olivera Toškovića, a blicevi sevaju dok se redom potpisuju Dejan Bodiroga, Dejan Šoškić, Ilija Srdanović, Radomir Saičić i Jovo Bakić.
A onda kroz tu gužvu, užurbano i vidno odviknut od toga da nije u centru pažnje, pokušava da se probije Nebojša Bakarec.
Sudar dva sveta u dva kvadratna metra skupštinskog hola: čovek koji je godinama živeo od toga da mu se kamere sklanjaju s puta sada mora da se provlači iza leđa snimatelja koji ga i ne primećuju, jureći da se upiše pored ljudi koje je do juče nazivao stranim plaćenicima.
Većina naprednjaka je unutra, uredno postrojena u klupama, valjda u poslednjem pokušaju da pred kamerama odglume marljivost u odnosu na one druge koji odbijaju da igraju po njihovom taktu.
A onda stiže poziv fotoreporterima da uđu u plenarnu salu. Hol se u sekundi prazni. Tamo gde se do malopre jedva disalo ostaje samo tišina. Iz otvorene sale odjednom odjekuje jedan glas. Usamljen, povišen, pomalo napukao. Glas čoveka koji i dalje govori o svom porazu, kao da ne primećuje da su se u holu svi razišli i da nema ko da ga uteši.
U ćošku tog polupraznog hola ostaje još samo jedan sto. Za njim sede medijski uposlenici odlazećeg režima, zbijeni jedni uz druge, strogo odvojeni od ostatka novinarske profesije. Taj sto danas izgleda kao poslednji rezervat jedne epohe. Kao da se za njim još čeka da neko javi šta je prava vest. Nekada su se oko njihovih mikrofona pravili kordoni. Danas oko njihovog stola niko i ne zastaje.
U plenarnoj sali sudar ta dva sveta postaje još očigledniji.
Sa mesta predsedavajućeg Stojan Radenović pokušava da odigra ulogu mudre starine. Ima, kako sam podseća, i praunučiće, pa valjda samim tim zna kako bi narodni poslanici trebalo da se ponašaju. Ali čim se oglasi prva klupa njegove poslaničke grupe, poza mudraca u sekundi ustupa mesto poznatoj snishodljivosti prema ostavljenom čoveku koji za mikrofonom leči sopstvenu logoreju.
Taj ostavljeni čovek, Aleksandar Vučić, od juče šef opozicione poslaničke grupe “Srbija pobeđuje”, čas ustaje, čas seda, maše rukama i drži predavanja kao da je u ovu salu jutros pao s druge planete, a ne došao posle četrnaest godina apsolutne vlasti. Odjednom mu je parlament postao jedino sveto mesto za političku borbu.
Baš njemu i ekipi iz prvog reda, za koju se po skupštinskim kuloarima u šali već računa da zajedno ima materijala za stotine godina robije. Posle pendreka na Vidovdan i palica u Novom Sadu, iz te iste klupe danas se objašnjava da se politika vodi isključivo u parlamentu.
Uz to, drugog dana u poslaničkoj klupi Vučić već najavljuje da u njoj neće ostati do kraja mandata. Počinje tako nova epizoda stare epopeje, iste one u kojoj je prvo najavljivao odlazak sa čela stranke, pa onda i sa mesta predsednika države.
U sličnom raspoloženju za govornicu izlazi i Miloš Vučević, u ulozi skupštinskog Disa koji nariče nad “Našim danima”: tvrdi da je u Srbiju stiglo mračno vreme, da su kafići i trgovine prazni i da ljudi više nisu srećni. Problem s tom slikom počinje čim se pogleda kroz skupštinski prozor. Kafići oko parlamenta puni su kao da reprezentacija igra finale Svetskog prvenstva, a gosti po baštama na ekranima prate skupštinski prenos.
Vučević dodaje i da se građani ujutru bude trčeći po novine u strahu ko će sledeći biti uhapšen. Biće da se ipak kreće u previše uskom krugu ljudi, jer se van njega jutarnje vesti o hapšenjima prate sa sasvim drugačijim apetitom, onim koji dolazi posle dugog posta od pravde. A od Disa ga, uostalom, razlikuje i sitnica: pesnik je gledao kako se sutereni dižu, dok Vučević danas žali što je došlo vreme da se spuste.
Manjine su prelomile. Dojučerašnji ađutanti Srpske napredne stranke, Balint Pastor i Usame Zukorlić, kome su na ulazu u parlament skandirali “Asim Gajić”, odlučili su da se priklone većini i podrže kandidata Studentske liste za predsednika Skupštine. Poslednji manevar u nadi da će se i za njih naći makar neki odbor ili agencija. Navika je čudo.
S druge strane sale nema vike, nema lupanja o klupe niti pokušaja da se bivšem predsedniku isključi mikrofon. Šef poslaničke grupe “Studentska lista” Jovo Bakić to je još uoči nastavka sednice sažeo u jednu rečenicu: pustiće ga da govori koliko god želi jer se već zgadio velikom broju ljudi, pa će se ovakvim nastupima zgaditi još većem broju.
Dok nova većina od 140 poslanika mirno čeka da se rasprava završi i izabere predsednik parlamenta, u prvim redovima odlazeće vlasti traje beskonačni monolog čoveka koji još pokušava da ubedi salu da se 25. oktobar nije dogodio. Niko ga ne prekida. U Skupštini Srbije danas vlada nova vrsta tišine, ona u kojoj se bivšem režimu konačno daje dovoljno vremena da sam sebe do kraja ispiše.
Pratite nas na društvenim mrežama:
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare